“Nikakav, al’ ipak je posao”, priča nam zaštitar Zdravko naslonjen na zid pokraj limenog kioska u kojem provodi većinu svojih dana, čuvajući ulaz u jednu od većih domaćih kompanija na zagrebačkoj periferiji. U zaštitarstvu radi posljednjih šest godina, nakon što je propala jedna u nizu firmi u kojoj je radio kao skladištar.

U kasnim je pedesetima i jedna od rijetkih radnih opcija ponudila se u pravo u zaštitarstvu. “Bilo me sram kad sam išao polagati za licencu, svi su bili mlađi od mene. Ali nisam imao nekog izbora”, objašnjava. Iz istog će razloga vjerojatno ostati na ovome poslu, iako nije zadovoljan, jer ga dijeli još nekoliko godina od penzije.

“Radim nekad i do 300 sati mjesečno, ali prekovremeni sati mi se na rasporedima i platnim listama ne pišu. Nitko se ne boji inspekcije, s inspekcijama su u dogovoru. Inspekcija je tu da kazni radnike, a ne firmu. Dođu i pregledavaju boju majice ljudima, ne gledaju u knjige”, kaže Zdravko. Između palca i kažiprsta krupnih dlanova drži cigaretu koja lagano sagorijeva. Nervozno je baci na pod, i poklopi čizmom, brzim plesnim pokretom lijevo-desno. Moli da mu u tekstu promijenimo ime.

“Strah se nama utjeruje svakodnevno, ne mogu riskirati”, kaže. Kronično je umoran i neispavan, iz godine u godinu osjeti kako je sve slabiji i nervozniji. Jedno mu je oko crvenije od drugog, kapak s vremena na vrijeme treperi. “Nisam prije bio lak na živce, ali sada jesam. To ti napravi nesigurnost, potplaćenost. Ovaj uvijek isti, samački posao. Ćumim tu k’o pas dan i noć, za minimalac”, priča Zdravko, dodajući kako previše puši, a nekad u dosadi i popije.

Smjenski rad, osobito noćni, normalni ciklus tijela većine ljudi okreće naglavačke – procesuiranje informacija i budnost noću, a spavanje danju. Takav poremećaj, pokazuju i razna istraživanja, uzrokuje razdražljivost, nervozu, potištenost. Na koncu mogu rezultirati i psihičkim poremećajima.

“Privatnog života ja zapravo i nemam. Velika je zgrada i puno posla. Ovdje bi nas trebalo biti više čuvara, da se možemo rotirati u normalnim smjenama, i odmoriti kao ljudi. Mene šalju da uskačem i čuvam i u drugim podružnicama. Zajamčene sate neprekidnog odmora mogu samo sanjati. A di da sad odem, pa bit će mi 60 dogodine?”, pripovijeda Zdravko.

Na upit o radničkom organiziranju gorko se nasmije. “Kako da se mi organiziramo kad smo svi raštrkani, ni ne poznajemo se. Ja jedan da štrajkam, nikome ništa. Otkaz i ćao. A i bile su borbe za kolektivni ugovor prije više od 10 godina pa je to poništeno… Kad sam ja ušao u posao, više ništa nije od toga ostalo. Ma općenito, nikoga nije briga za zaštitare. Kraj mene prođu i ljudi ovako, kao da sam neki probisvijet, ni ne pozdravljaju normalno”, zaključuje Zdravko.

Dobar biznis diljem Europe

Na jesenskom obilježavanju Dana zaštitara predstavljena je analiza poslovanja djelatnosti privatne zaštite za 2016., 2017. i 2018. godinu koju je prezentirao Damir Čiković iz tvrtke Poduzetnička revizija. Securitas Hrvatska tako je po prometu na prvoj poziciji prema statistici iz 2018., a drugi su po bruto dobiti. Klemm Sigurnost je pak prvi po bruto dobiti, pokazuju statistički podaci o poslovanju sektora privatne zaštite u Hrvatskoj.

Sokol je sa 207,5 milijuna kuna drugi, a Klemm Sigurnost treća tvrtka sa 126 milijuna kuna prihoda. Na istoj je poziciji bila i godinu ranije, a prihod je povećala za 6,3 milijuna kn. Ako se zbrojimo prihod Sokola koji je poslovao u dvije tvrtke – Sokol d.o.o. i Sokol Marić d.o.o., tada su tvrtke Zlatka Marića s 302, 8 milijuna kuna prve po prometu. Istaknuto je kako se ukupni prihodi od 2014. godine kontinuirano povećavaju.

To ne iznenađuje. Zaštitarstvo je diljem Europe dobar biznis, velik broj privatnih zaštitarskih firmi aktivno je u svim zemljama, ali su tamo i drugačije plaće radnika. Za potrebe ovog teksta usporedili smo godišnje prihode u privatnom zaštitarstvu, broj aktivnih licenciranih firmi, te minimalnu početnu plaću nenaoružanih zaštitara (u taj iznos nisu uračunati prekovremeni sati, rad vikendima, noću i sl), u sedam europskih zemalja: Njemačkoj, Finskoj, Belgiji, Austriji, Španjolskoj, Švedskoj i Hrvatskoj.

Svi podaci su iz 2013. godine, a mogu se pronaći u Izvještaju o privatnim zaštitarskim uslugama u Europi, koji je objavila Konfederacija europskih sigurnosnih službi (COESS).

Iz komparacije je vidljivo kako je u svim zemljama godišnji prihod od privatnog zaštitarstva velik, a u većini zemalja velik je i broj aktivnih privatnih zaštitarskih firmi. Od sedam zemalja koje smo uspoređivali, u Hrvatskoj zaštitari imaju daleko najmanju minimalnu mjesečnu plaću (čak i kad se usporede životni troškovi i standard), koja je iznosila 450 EUR, dok je najveća minimalna mjesečna plaća zaštitara bila u Švedskoj, gdje je iznosila 2,571 EUR.

Valja napomenuti kako u nijednoj zemlji koju smo uspoređivali minimalne mjesečne plaće zaštitara nisu bile značajno veće od minimalnih mjesečnih plaća općenito. To je svakako jedan od razloga zašto iz godine u godinu raste profit privatnih zaštitarskih firmi, ali i nezadovoljstvo radnika i radnica.

Krivotvorene platne liste i samovolja poslodavaca

I dok firme diljem Europe, pa tako i u Hrvatskoj, bilježe dobiti, radnici crnče i jedva krpaju kraj s krajem.

“Viđao sam platne liste s bruto satnicama od 21 kunu i manje… Ako se poslodavci dogovore da kolektivno neće isplaćivati ni minimalac, nitko im zapravo ne može ništa. Iz zgrade im znaju slati inspekciju, ljudi se prestraše, posao im je potreban, poslodavci na razne načine vrše pritisak na ljude. Lažu državi, radnicima kradu. Svoju neto dobit prikazuju kao dobit, a zapravo su tu dobit ostvarili na račun krađe od radnika. Sokol Marić krivotvori platne liste i nikome ništa. Nisu oni jedini. Ljudi rade 300 sati, piše se da rade 180. Tko to dozvoljava, tko to ima pravo dozvoljavati?”, priča nam Nikola Sraka, tajnik Sindikata zaposlenih u zaštitarskoj djelatnosti (SZZD).

Sindikat je pokrenut prije nekoliko godina, kada je uočeno da u zaštitarstvu nedostaje sindikalnog povezivanja. Nije ga osnovala sindikalna središnjica, već nekoliko zaštitara entuzijasta. Iako imaju početničke poteškoće, nadaju se da će s vremenom izrasti u jak i bitan sindikat.

Kada pričamo o primjerima recentnijeg radničkog organiziranja u zaštitarstvu, Sraka spominje prestanak rada u Splitu 2017. godine, gdje su se zaštitari uspjeli iskoordinirati sami i dva puta stali s radom.

“Bili smo tada iz Sindikata išli u Split. Radnici su se učlanili u sindikat, a dva mjeseca nakon su se iščlanili. Rekli su da nije bilo pritiska, ali to mi je teško vjerovati. Javna je tajna da ako čovjek želi raditi u pratnji ili u zračnoj luci ne smije biti u sindikatu, ako netko želi raditi u zračnoj luci u Zagrebu ne smije biti član sindikata. U zaštitarstvu je teško izvesti veliki štrajk, ljudi su razjedinjeni i ucijenjeni. Paralelno s time, ljudi, radnici troše svoje resurse da bi poslodavci zarađivali. Radnik treba ići na posao da zaradi plaću, a ne da potroši svoje resurse da bi poslodavac zaradio”, objašnjava Sraka.

Čest je slučaj, što nam je spomenulo više zaštitara s kojima smo razgovarali i čije sve priče ne mogu stati u ovaj tekst, da pri gradnji novih objekata zaštitar čuva radne strojeve uslijed ničega, sam i nenaoružan. Jedini prostor i krov nad glavom tada je zaštitarov vlastiti automobil pa ako je čovjeku zima, upali auto i grije se o svome trošku – koristeći svoje gorivo bez naknade troškova.

Kada se radi o osiguravanju sportskih natjecanja i koncerata, zaštitari moraju doći barem dva ili tri sata prije koncerta ili sportskih događanja, a ostati do kraja, dok se dvorana ili stadion potpuno ne isprazne. Od svakog zaštitara se traži detaljan pregled osoba, što mnogima nije po volji pa se navijači otresaju na zaštitarima, uz psovke i uvrede koje zaštitar trpi.

Ljudi odlaze, plaće ostaju iste

Sraka ističe da je u zaštitarstvu jednostavno ima previše problema, a nitko o tome ne želi razgovarati, posebno ne Hrvatska udruga poslodavaca. “Imamo preko 20 tisuća licenciranih zaštitara, a licenciranih trenutno radi jedva polovica, ljudi odlaze iz branše. Sam Zakon o radu kaže da se u preraspodjeli radnog vremena može raditi četiri do šest mjeseci, a u zaštitarstvu svi tako rade već 10, 15 godina. Zakonodavac to dozvoljava, ništa se ne poduzima”, kaže.

U privatnoj zaštiti, naime, ne isplaćuju se prazničke dnevnice. Čovjek koji ne radi na praznik mora taj dan ići raditi na neko drugo mjesto kako bi popunio sate da bi zadovoljio formu fonda sati za taj mjesec, iako zakon kaže sasvim drugačije. U zaštitarstvu se svi tretiraju kao da rade u preraspodjeli radnog vremena, i oni kojima je praznik neradni dan.

Zadnje tri godine bilježi se manjak radne snage i veća fluktuacija – ljudi iz zaštitarstva, pogotovo mlađi, vraćaju se u neka svoja matična zanimanja, ali to zasada ne utječe na poboljšanje standarda i povećanja plaća. Firme traže poznavanje najmanje jednog stranog jezika, informatičku pismenost – za truljenje na porti za minimalac, pa je logično da mladi brže odlaze s takvih poslova.

“Imamo slučaj da prošle godine niti jedna zaštitarska firma nije prijavila niti jednog radnika da radi u preraspodjeli radnog vremena, iako bi trebali. Prosječna plaća za 180 sati mjesečno je 3 tisuće kuna, 300 do 500 kuna putnog troška, ali nema gotovo zaštitara koji radi ispod 200 sati. Možda netko zaradi i 4500 kuna, ali tada odradi 250 sati mjesečno, u smjenama od 12, nekad i 16 sati. Zaštitari kao da nemaju privatan život, a ljudi rade jer im treba više od tri tisuće kuna za život”, objašnjava Sraka.

Ukazuje i na udio više riskantnih pozicija – MUP nema statistike o zaštitarima pod oružjem, ali je gruba procjena da pod oružjem trenutno radi oko dvije tisuće ljudi, u pratnjama, bankama, itd.

“To su ljudi svakodnevno izloženi većem riziku. Prije par mjeseci je kod Konzuma na Črnomercu zaštitar napadnut na ulici. U Slavoniji su izrešetali zaštitare u vozilu. Zalažemo se da u banci rade dva zaštitara, a kažu nam da banke to ne mogu platiti. Zaštitari u bankama zakonski odgovorni ako se nešto dogodi, što je dodatni teret i stres. Isto rade za minimalac, nema razlike u plaćama, postoje samo bajke o tome”, priča Sraka. 

Radna oprema koju zaštitari dobiju još je jedan problem i često je posve neadekvatna. “Košulje šivane od šatorskog krila – za ljeto, kratkih rukava. Možda su kratkih rukava, ali u njima je užasno vruće, nehumano. Pancirke stare kojima je čak i rok trajanja istekao. Kontejneri i limenke bez klime. To vam je ono – on je zaštitar, ne treba njemu klima”, kaže Sraka.

To nam potvrđuje i zaštitarka Vesna, koja također moli da joj promijenimo ime u tekstu. “Nekad smo imali skafandere, gojzerice, radne cipele, šilterice, zimske kape, opasače, etuie za zaštitarsku iskaznicu… Sad je sve ukinuto, imamo samo hlače i košulju, a tko ima sreće – i vestu”, kaže Vesna.

Kao veliki problem Vesna ističe to što velik broj zaštitarskih radnih prostora nema sanitarni čvor. To je problem, posebno za žene. Iz SZZD-a nam kažu da je procjena da od 30 do 40 posto zaposlenika u zaštitarstvu trenutno čine žene.

“Firme zapošljavaju preko zaštitarskih, a ne recepcionerskih firmi, jer je jeftinije, i u tom segmentu je zaposleno najviše žena. Za posao su itekako potplaćene, taj rad uključuje više obveza i znanja”, govori Sraka. Ukazuje i na podatak o broju zaštitara koji su umrli na radnom mjestu – 42 u zadnjih 20 godina.

“Brojka je vjerojatno veća, mi smo se vodili novinskim člancima i vijestima. Vjerojatno postoje slučajevi koji nisu nigdje zabilježeni. Tu možemo dodati broj ozlijeđenih, što nismo istraživali, a ta brojka bi mogla biti podosta visoka”, zaključuje.

Daljnje srozavanje standarda pri zapošljavanju

Pričamo i o novom Zakonu o privatnoj zaštiti. Sraka naglašava da, unatoč nekim pozitivnim pomacima, iz SZZD-a nisu zadovoljni jer se ide ka snižavanju kriterija kod čuvara i zaštitara. “Ako želimo bolju i kvalitetniju privatnu zaštitu moramo podizati kriterije, a ne ih spuštati”, poručuje.

“Morate imati na umu da, iako je naša zemlja sigurna zemlja, ne možemo zanemariti pojavu novih sigurnosnih rizika i prijetnji, čime je naša kritična infrastruktura znatno ranjivija, što je dodatni motiv za daljnju profesionalizaciju, obučavanje i opremanje zaštitarske struke, a sve se to može kroz sredstva EU-a”, istaknuo je pomoćnik ministra ununtarnjih poslova Damir Trut na jesenskom obilježavanju Dana zaštitara.

Trut je naglasio kako je sektor privatne zaštite bitan segment, kako poslovnog, tako i sigurnosnog sustava, što je “prepoznato i u Strategiji nacionalne sigurnosti, čije smjernice predviđaju operativno uključivanje sektor (javne i privatne tvrtke) u sustav ‘domovinske sigurnosti'”.

Međutim, veoma je problematično širenje aktivnosti privatnog zaštitarskog sektora paralelno sa srozavanjem standarda pri zapošljavanju zaštitara. Dio o “profesionalizaciji, obučavanju i opremanju zaštitarske struke” u praksi jednostavno nije vidljiv, a ni na papiru – u novom Zakonu o privatnoj zaštiti.

Sličnog je mišljenja i Vesna. “Zaštitarstvo je napustio ogroman broj kvalitetnog kadra, čiji je gubitak za radne kolege koji su silom prilika ostali, nenadoknadiv. U zadnje vrijeme dosta mladih je položilo ispit za zaštitara. Brzo su se zaposlili, a još brže povukli i potražili druge poslove. Ili pak uporno prelaze iz jedne zaštitarske tvrtke u drugu nadajući se da je tamo bolje. Obično baš i nije”, zaključuje.