„Često plačem, imam osjećam da nigdje ne pripadam. Ima noći koje doslovno preplačem. Imam užasno teške i nagle promjene raspoloženja. Sve se češće javlja strah od ljudi, od toga da će me opet povrijediti“, opisuje Leonida Kifer kako se manifestira njena dijagnoza iz područja mentalnog zdravlja. Dijagnoza teške depresivne epizode postavljena joj je prije tri godine, iako je svjesna da njeni simptomi traju puno duže.

Kifer redovito pije antidepresive i posjećuje specijalista psihijatra, no simptomi s ovom dijagnozom i dalje su tu. Kako se nedavno preselila iz manjeg grada u Zagreb i to je utjecalo na dinamiku mentalnog zdravlja.

„Počeo se javljati osjećaj usamljenosti. Iza mene je duži period u kojem sam sve i svakoga vidjela u negativnom smislu. To sve otežava funkcioniranje, smanjuje mi koncentraciju na poslu, često sam rastresena, teško je zadržati fokus. Trenutno je faza u kojoj dolazim k sebi od duge negativnosti I znam da će mi češći boravci u prirodi kao i blizina dragih ljudi pomoći da budem još bolje, koliko je to s ovom dijagnozom moguće“, kaže Kifer.

Problemi mentalnog zdravlja anksioznosti i depresije i prije pandemije su bili među najčešćim problemima mentalnog zdravlja u cijeloj Europskoj uniji. Prema procjeni Svjetske zdravstvene organizacije za 2016. godinu najveći udio mentalnih poremećaja čine upravo depresivni poremećaji (25,9%) slijede poremećaji uzrokovani alkoholom (17,1%), a potom anksiozni poremećaji (14,6%), navodi HZJZ.

Što se tiče Hrvatske, najčešći uzroci hospitalizacija zbog mentalnih poremećaja u 2019. godini bili su mentalni poremećaji uzrokovani alkoholom s udjelom 18,4%, shizofrenija (15,1%) te depresivni poremećaji (11,5%). No, kada se gledaju žene, tu su depresivni poremećaji najčešći uzrok hospitalizacija vezanih uz mentalno zdravlje i činili su čak 17% ukupnih hospitalizacija, vidljivo je iz izvještaja HZJZ-a.

U posljednje dvije godine zbog stresova koje je izazvala pandemija, a u Hrvatskoj i potresi, a potom i početak rata u Ukrajini, svugdje je zabilježen još veći porast ljudi koji se suočavaju s problemima mentalnog zdravlja. No, zabrinjavajuće je da svaka zemlja Europske unije koja na papiru omogućuje psihološku pomoć unutar zdravstvenog sustava ima rupe u tom sustavu, a neke države uopće ne predviđaju takvu pomoć, pokazalo je novinarsko istraživanje koje je objavila Europska mreža za podatkovno novinarstvo.

Bugarska i Latvija tako pokrivaju samo psihijatrijsku pomoć, a psihološku i psihoterapeutsku ne. Francuska ne uključuje psihologe u svoj zdravstveni sustav, iako su 2018. počeli s pilot programima u nekim regijama. Luksemburg upravo pregovara u uvođenju psihologa u zdravstveni sustav, navodi se u istraživanju.

Iako se Hrvatska nalazi među državama koje formalno omogućuju dobivanje psihološke i psihoterapeutske pomoći unutar javnog zdravstvenog sustava, istodobno spada u grupu država s najnižim brojem psihologa na 100,000 stanovnika, s jedva osam njih. Dno dijelimo s drugim mediteranskim državama, Španjolskoj, Portugalom, Italijom i Grčkom. U Švedskoj i Danskoj, primjerice, ta brojka iznosi više od 50 psihologa na 100,000 stanovnika. 

„Donedavno sam živjela u Daruvaru, a tamo ne postoji psihoterapeut putem javnog zdravstva tako da mi nisu to ni ponudili. Osim lijekova, ponudili su mi grupnu psihološku terapiju, no to nije za mene jer znam da se nikada ne bih otvorila pred nepoznatim ljudima u grupi“, kaže Kifer.

Iako psihijatrijske preglede nije dugo čekala i sadašnjom specijalisticom je vrlo zadovoljna, smatra da pomoć koju oboljeli od depresije dobivaju unutar javnog zdravstvenog sustava nije dovoljna.

„Pojedinac je najčešće prepušten sam sebi. Lijek pomaže na onoj prvoj stepenici, osnovno, no učinak psihoterapije i kontinuirani rad sam na sebi kada dođeš u situaciju da možeš sam sa sobom raditi su nemjerivi. Depresija se ne liječi preko noći. Razočarana sam sustavom i smatram da je krajnje vrijeme da se naprave promjene jer je sve više oboljelih ljudi od depresije“, naglašava Kifer koja je psihoterapeuta potražila privatno no riječ je o trošku koji si ne može uvijek priuštiti.

„Meni je to trenutno skoro iznos stanarine za iznajmljenu sobu. Mislim da je jasno da ću radije stan platiti, nego si priuštiti luksuz zvan terapija“, kaže Kifer.

Privatni sat s psihologom u Hrvatskoj prema izvorima iz Hrvatskog psihijatrijskog društva, košta prosječno 50 eura, čime Hrvatska spada pri vrh zemalja čiji građani moraju odraditi najviše radnih sati da bi platili psihologa. Ako ste na minimalnoj plaći morate za to raditi više od 13 radnih sati. U Rumunjskoj građani moraju raditi gotovo dva i pol radna dana za sat psihologa, dok u Francuskoj s druge strane rade manje od jednog radnog dana, pokazuje istraživanje EDJ mreže. 

Iskustva Zagrepčanke Mirele koja se zadnjih šest godina suočava s dijagnozom anksioznog poremećaja su slična kao Leonidina.

„Iako sam i prije imala simptome, nakon terorističkog napada u Parizu nisam to više mogla kontrolirati pa sam potražila pomoć. Kako sam u to vrijeme živjela u Poljskoj, otišla sam privatno psihijatru koji je govorio engleski jezik. Odmah mi je prepisao lijekove. Kada sam se vratila u Zagreb, odmah sam primljena kod psihijatrice u KBC Zagreb i odlazim kod nje svakih mjesec, dva ili tri“, opisuje Mirela koja se u međuvremenu uz nadzor i preporuku psihijatrice pokušala skinuti s lijekova no nije uspjela. 

„Kada pijem lijekove, anksioznost mi ne smeta u svakodnevici. Probala sam funkcionirati bez lijekova, ali to je značilo buđenje s anksioznošću i odlazak na spavanje s anksioznošću“, kaže Mirela. 

U posljednja tri mjeseca odlazi na psihoterapiju koju plaća sama. Psihijatricom je zadovoljna, no unutar javnog sustava nije joj ponuđena psihološka ni psihoterapeutska pomoć.

„Cilj mi je svakako da prestanem piti antidepresive. Iako sam imala podršku psihijatrice, to mi prvi put nije uspjelo. Osjećam da mi je potrebno da radim na starim traumama“, ističe. 

Hrvatska je tek prije dvije godine dobila Zakon o psihoterapiji koji nije ni zaživio nego je već doživio izmjene početkom ove godine. No, i ova verzija zakona je po ocjeni Hrvatske komore psihoterapeuta teško provediva i diskriminatorna. Primjerice, ne uvažava europske direktive koje prepoznaju da su psihoterapija i psihologija odvojene djelatnosti.

Učinci pandemije tek će se vidjeti u godinama koje dolaze i statistikama koje tek čekaju da bude objavljene. Ono što je pandemija ipak donijela pozitivno je da se o problemima mentalnog zdravlja ipak više govori u javnosti.

Leonida Kifer svjesna je stigme koju depresija još uvijek nosi i upravo ju je ta stigmatizacija ponukala da javno govori o svojim iskustvima.

„U manjim sredinama je to tabu tema, ogromna tabu tema. Znam i slučajeve gdje se oboljele od depresije skriva i obitelji o njima skoro da ne pričaju, kao da te osobe ne postoje. Nije mi u redu da se o slomljenoj nozi govori, a slomljena duša se skriva kao da je nakazno imati bilo kakvu bolest na psihičkoj bazi“, kaže Kifer. 

Kako o svojim iskustvima piše i na društvenim mrežama dobivala je i razne komentare kako se neće moći zaposliti ako javno govori o depresiji i slično. No, ona je danas zaposlena u privatnom sektoru i podržana od strane radnih kolega.

„Ono što je ključno za bilo kakav naprijed, to je podrška okoline. Meni posebno znači podrška ljudi s kojima radim, ali i ljudi s kojima sam radila. Protiv depresije se bori zajedno, ne sam“, zaključuje Kifer. 

Iz Ministarstva zdravstva kažu da psihoterapijske usluge u javnom zdravstvu pružaju liječnici specijalisti psihijatrije s užom specijalizacijom iz psihoterapije i psiholozi sa završenim specijalističkim poslijediplomskim studijem iz kliničke psihologije. Zdravstvene usluge psihoterapije pružaju sve bolnice koje imaju u okviru djelatnosti psihijatrije ugovorenu i djelatnost psihoterapije.

Prema podacima Ministarstva na termin kod psihologa / psihijatra se čeka u prosjeku 32 dana, odnosno u bolnicama I kategorije u prosjeku 5 dana, od čega najduže u KBC Zagreb 26 dana na postupak Psihologija – Prvi pregled ili 29 dana na postupak Psihijatar – individualna psihoterapija. U bolnicama II kategorije prosječno se čeka 30 dana od čega na prvi slobodni termin za obradu / savjetovanje kod psihologa u OB Pula čeka se 65 dana. U bolnicama III kategorije prosječno se čeka 45 dana, odnosno najdulje u Nacionalna memorijalna bolnica Vukovar, 156 dana.

No, prvi pregled ne znači ujedno i kontinuirani psihoterapijski tretman.