Sve rasprave o pravu na azil pokrenute u Europi zadnjih godina – i rasizam koji ih prati – temelje se na ideji da tražitelji azila potiču iz Azije i Afrike, te da pristižu u Europu preko Mediterana ili Turske. Međutim, samo prošle godine među podnositeljima zahtjeva za azil u zemljama Europske unije bilo je gotovo 100.000 stanovnika Europe : Albanci, Turci, Rusi, Gruzijci, Ukrajinci, Armenci, itd.

Ova masa ljudi uglavnom ne privlači pozornosti javnog mnijenja i političara, možda zato što je među njima veoma veliki broj maloljetnika, koji se ne mogu tako olako napadati, ali vjerojatnije zbog toga što ovi tražitelji azila imaju bijelu kožu. Smatraju se manjom prijetnjom od mladih muškaraca podrijetlom iz subsaharske Afrike koji navodno preplavljuju naše gradove, te su stoga manje pogodna meta za napade i instrumentaliziranja ksenofobne prirode.

Francuska je jedan od rijetkih izuzetaka po pitanju opće nezainteresiranosti za ovaj fenomen, jer su prošle godine Albanci bili daleko najbrojnija skupina tražitelja azila u zemlji, što je moralo privući pozornost medija i političara. Albanci naime imaju veoma veliki udio u ukupnom broju zahtjeva za azil koje Europljani podnose u Europi: 2017. godine više od 22.000 Albanaca tražilo je azil u Europi, što je ubjedljivo najveći broj u odnosu na sve druge nacionalnosti, kako u apsolutnim brojkama tako i u odnosu na broj stanovnika (gotovo 1% državljana Albanije je prošle godine tražilo azil u Europskoj uniji).

Nepovjerljivost i obeshrabrivanje

Velika većina Europljana koji se odlučuju tražiti azil u Europskoj uniji biraju Njemačku ili Francusku. Zadnjih godina, međutim, obje zemlje su počele provoditi sve restriktivniju politiku prema tražiteljima azila, kao odgovor na rekordni broj zahtjeva (uključujući i one europskih državljana) primljenih u 2015. Dakle, uvrštavanje zemalja podrijetla tražitelja azila na listu “sigurnih zemalja” ; ubrzana procedura obrade zahtjeva; veoma niske stope odobravanja azila ; prisilna vraćanja; sklapanje sporazuma s vladama zemalja podrijetla o ograničavanju izlaznih tokova; prijetnje ponovnim uvođenjem šengenskih viza.

“Francuske vlasti unaprijed polaze od pretpostavke da su zahtjevi za azil poput onih koje podnose državljani Albanije neutemeljeni, te ovim tražiteljima azila ne biva osiguran čak ni smještaj. Opći stav je da se prema njima ne treba ophoditi pretjerano ljubazno“, tvrdi Olivier Peyroux , francuski stručnjak za pitanja migracija. “Nedostaje promišljanje o razlozima koji navode ove osobe da napuste vlastitu zemlju, kao i o tome na koji način bi im se moglo pomoći. Ali vrlo često nedostaje i osnovno znanje, za mnoge Francuze su Albanci još uvijek prilično misteriozni“.

Tačno je da su, i prije nedavnog pooštravanja migracijske politike, države članice EU odbacivale većinu zahtjeva za azil europskih državljana, kao i da u velikom broju slučajeva osobe koje traže azil nisu izložene konkretnim opasnostima i prijetnjama nego je riječ o ekonomskim migrantima, koji nemaju mnogo drugih opcija za selidbu u inozemstvo. Kako potvrđuje albanska novinarka Fatjona Mejdini, među njenim sunarodnicima koji se odlučuju na emigraciju veoma je mnogo mladih i porodičnih ljudi koji ne uspijevaju pronaći posao u svojoj zemlji.

Broj odobrenih zahtjeva raste, unatoč svemu

Iako vlasti uglavnom smatraju neutemeljenim zahtjeve za azil koje podnose Europljani, brojke pokazuju nešto drugačiju sliku. 2017. godine u zemljama članicama EU odobreno je oko 18% ovih zahtjeva , dok je pet godina ranije azil dobilo samo 8% podnositelja zahtjeva europskog podrijetla. Smanjenje stope odbijenih zahtjeva zasigurno nije posljedica povećanja velikodušnosti vlada država EU, već je prije vezano za svijest o objektivno lošim životnim uvjetima u brojnim europskim zemljama. Sve češće se odobravaju ne samo zahtjevi za azil turskih i ukrajinskih državljana – koji su očigledno izloženi ozbiljnim opasnostima – nego i oni pripadnika gotovo svih drugih nacionalnosti.

Tako, na primjer, zahtjevi za azil albanskih državljana iz godine u godinu bivaju odobreni u sve većem broju: unutar Europske unije kao cjeline, broj odobrenih zahtjeva albanskih državljana porastao je sa 500 na 1600 u roku pet godina. Razlozi za odobravanje zahtjeva uglavnom su vezani za opasnost od krvne osvete , porodično nasilje, te diskriminaciju prema LGBT osobama i pripadnicima romske zajednice . Kako potvrđuju pojedini slučajevi , radi se o konkretnim i realnim opasnostima, iako albanska vlada i mediji izbjegavaju o tome govoriti.

Nemoguće je ignorirati činjenicu da u brojnim europskim zemljama postoje ozbiljni problemi vezani uz kršenja ljudskih prava, te stoga države članice EU ne bi trebale a priori smatrati neutemeljenim desetine tisuća zahtjeva za azil koje svake godine podnesu europski državljani. U cilju efikasnog upravljanja ovim fenomenom, i eventualnog smanjenja broja zahtjeva, potrebno je ozbiljno promisliti o razlozima koji navode tako veliki broj ljudi da napuštaju zemlje koje mi često zamišljamo kao privlačne turističke destinacije i buduće partnere u Europskoj uniji.