Već niz godina, emigracija i depopulacija vrište sa naslovnica hrvatskih novina, a česti su i alarmatni nazivi poput „egzodusa“ i „demografske katastrofe“. U svakom slučaju, mnogo je, uglavnom mlađih ljudi, koji su napustili rodnu zemlju i otišli u zapadnu Europu trbuhom za kruhom.

Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović često govori o demografskom problemu, naziva ga „vitalnim pitanjem“ i „borbom za egzistenciju.“ Za tu borbu Grabar Kitarović je okupila tim stručnjaka. Prijedlozi iz 2018. godine uključuju neke opće gospodarske poticaje, porezne olakšice, reformu javne uprave, poticaje za rađanje kao i stari san o povratku dijaspore kući.

Tijekom nedavnog posjeta Virovitici, Grabar Kitarović je ponovo istaknula potrebu za rješenjem demografskog pitanja, osobito u krajevima direktno pogođenim „velikosrpskom agresijom“. Hrvatska je obasipala velikim riječima područja koja su bila na prvoj liniji fronte Domovinskog rata, posebno Liku i Slavoniju, ali im je dopustila da gospodarski odumru. U brodovitoj regiji, Lici, tradicija migracije je jaka još od vremena Austro-Ugarske. S druge strane, u središtu plodne Slavonije, Vukovar je grad u koji se doseljavalo za vrijeme socijalističke Jugoslavije, a zadnja dva desetljeća ekonomski malaksao odumire i doslovno se prazni. Već inicijalna analiza ilustrira korijene emigracije hrvatskog radništva u kratkoročnim i dugoročnim fenomenima.

Hrvatska se pridružila Europskoj uniji 2013. godine u vrijeme duboke ekonomske krize koja je uzrokovala rast nezaposlenosti, posebno u 2013. i 2014. godini kada je došla do 17 %. Tako je ulazak Hrvatske u EU postao pokretač emigracije. Brojke su još više narasle od 2015. godine kada je hrvatskim radnicima omogućena potpuna sloboda kretanja u većini EU zemalja, uključujući Njemačku.

U tom pogledu Hrvatska nije jedinstvena jer je masovna emigracija obilježila većinu ostalih zemalja koje su se nedavno pridružile Europskoj uniji. 

Danas su tri zemlje istočne Europe na vrhu ljestvice zemalja sa najvećim postotkom radnika koji žive u inozemstvu. U 2018. 21.3 % radno sposobnih Rumunja živjelo je u inozemstvu. Nakon Rumunjske slijedi Hrvatska (15.4 %), Litva (14.5 %), Portugal (13.6 %) i Bugarska (13.3 %). Dobro se podsjetiti da je masovna emigracija u Hrvatskoj započela već u devedesetim. U međuvremenu još uvijek nije sigurna procjena ukupnog broja hrvatskih građana koji su emigrirali. 

Brojke i postoci

Prema podacima hrvatskog Zavoda za statistiku, nakon što se Hrvatska pridružila EU godišnji broj iseljenika je narastao sa 15.262 u 2013. godini na 39.515 u 2018. godini (vrhunac je bio 47.532 u 2017. godini).

I pored toga, statistika ne može dati pravu sliku jer je teško razlučiti prave emigrante, posebno kada su službeno i dalje prijavljeni u Hrvatskoj. Često je to zbog toga da zadrže zdravstveno osiguranje u Hrvatskoj i sve usluge zdravstvene zaštite koje su znatno jeftinije nego u zemljama u koje Hrvati emigriraju. To može potvrditi činjenica da je ukupan broj zdravstveno osiguranih za 200.000 veći od broja stvarnih stanovnika. 

Prema podacima istraživanja koje je proveo Jutarnji list, a u kojem su obuhvatili samo hrvatske građane koji borave u najpopularnijim odredištima emigranata – Njemačkoj, Irskoj i Austriji – brojke bi trebale biti još više: od 9.007 u 2012., do 16.895 u 2013., 45.517 u 2014., 61.626 u 2015., 64.654 u 2016. i 66.201 u 2017. godini. Prema drugom istraživanju Hrvati koji žive u drugim zemljama mogli bi predstavljati dodatnih 25 %. Nije iznenađenje da lavovski dio ide Njemačkoj sa 56.265 doseljenih u 2017. godini, nakon koje slijede Irska i Austrija. I dok su Austrija i Njemačka dio povijesne migrantske rute, Irska je tek nedavno postala destinacija za doseljenike, a vrhunac odlazaka tamo bio je 2016. godine.

Karakteristike novih migracijskih tokova su puno mlađa prosječna dob (u prošlom desetljeću prosječna dob bila je 41.5, u 2016. brojka je pala na 33.6) i mnogo veća učestalost mlađih.

Unutar ovih brojeva treba razlikovati Hrvate iz Hrvatske i one s hrvatskom putovnicom koji dolaze iz drugih zemalja (osobito Bosne i Hercegovine). Od 57.724 Hrvata koji su 2018. došli u Njemačku 6.527 spadalo je u ovu drugu kategoriju.

Istraživanje Ivane Draženović, Marine Kunovac i Dominika Pripužića koje je objavljeno krajem 2018. godine, a odnosi se na period od 2013. do 2016. godine, procjenjuje da je 230.000 Hrvata odselilo u tom razdoblju.

Migranti su najčešće iz regija sa visokom stopom nezaposlenosti, poput istočne i središnje Hrvatske, Like i Gorskog Kotara. Pored toga, migracije također utječu na sjeverozapadnu Hrvatsku i i mogle bi se povećati sa krizom u brodogradnji. 

Iz današnje perspektive moglo bi se reći da je emigracija smanjila pritisak na nezaposlenost: u 2019. nezaposlenost je bila tek iznad 7 %, manje od pola od brojke prije pet godina.

Manjak radne snage

Pored toga, odlasci emigranata zadnjih godina uzrokovali su manjak radne snage na tržištu rada. U nekim gospodarskim djelatnostima pojavio se kronični manjak, a osobito su alarmatni nedostaci u zdravstvenom sustavu. Međutim deficit postoji i kod nekvakificiranih radnika: suprotno očekivanjima, hrvatski radnici koji napuštaju zemlju najčešće imaju niži stupanj obrazovanja od onih koji ostaju u zemlji. 

U posljednjih je nekoliko godina Hrvatska otvorila vrata još većem broju stranih radnika. Unatoč tome čini se da područje bivše Jugoslavije, odakle su kroz povijest radnici dolazili u Hrvatsku, ne može zadovoljiti potrebe. S njihove strane, radnike iz Bosne i Hercegovine i Srbije više od hrvatskog tržišta rada privlače dalja odredišta, posebno Njemačka. A napad na srpske sezonske radnike prošlog ljeta u Supetru na otoku Braču i to zbog nacionalne pripadnosti kao i šira klima netolerancije prema srpskoj zajednici ne pomažu da Hrvatska bude privlačnija susjednim zemljama.

Rezultat toga je da radnici sa Dalekog istoka, posebno Filipina, i nisu egzotična pojava u hotelijerskom sektoru u Hrvatskoj. S duge strane, tisuće izbjeglica koje dolaze balkanskom rutom i kucaju na vrata zemlje nisu nikad uzeti u obzir kao potencijalna radna snaga.

Kvota za strane radnike u 2019. iznosi 65.000, duplo više nego prošle godidne od čega je 15.600 u hotelijerstvu i 17.800 u građevini. To je još uvijek premalo za potrebe zemlje. Osim toga, čini se da su brojni međunarodni posrednici koristili te kvote da bi radnike iz ne-europskih zemalja poslali u Hrvatsku, ali ih vrlo brzo prebacili u druge europske zemlje.

Kako rastu kvote, tako i molbe umirovljenicima. Tako je u proljeće lanac trgovina Spar pokrenuo kampanju u kojoj pozivaju umirovljenike, koji po hrvatskom zakonu mogu raditi pola radnog vremena, da se kod njih zaposle i tako upotpune svoje male mirovine. 

Posljednji potez u borbi sa nedostatkom radne snage je porezna reforma Vlade desnog centra Andreja Plenkovića kojom se onima koji se vrate na posao omogućuje značajna porezna olakšica. Osim toga, u bliskoj se budućnosti očekuje povratak brojnih građana koji su za vrijeme jugoslavenskog zlatnog doba emigracije između 1968. i 1972. godine otišli u Njemačku, a uskoro će u mirovinu.

Dakle, je li Hrvatska zemlja za mlade?

Pokazatelji u Hrvatskoj govore najviše o vrlo izraženom fenomenu koji je zahvatio cijelu južnu Europu. Teško je predvidjeti, osobito ako se uzme u obzir moguća recesija u Njemačkoj, da li će se zadržati povoljni uvjeti za emigraciju u Europskoj uniji. U Hrvatskoj i susjednim zemljama bit će općenito bolje ukoliko se radno sposbnom stanovništvu ponude dobri uvjeti, a to su kvaliteta života, efikasna državna uprava bez korupcije i razlog da ulože svoju energiju i nadu u vlastitu zemlju. Ovo je također izazov za Dubravku Šuicu, europarlamentarku koja je nedavno izabrana za dopredsjednicu Europske komisije za demokraciju i demografiju.