U posljednje je vrijeme narastao broj tekstova u tisku koji upozoravaju na depopulaciju u bivšoj Jugoslaviji. Ovi članci nude dugoročne statistike te usporedbe trenutnih migracijskih uzoraka s onima iz devedesetih koje su bile posljedica političkih previranja, rata i ekonomske krize koje su obilježile dekadu. Ipak korištenje tih vremenskih okvira ima više veze sa novim trendom tumačenja suvremenog fenomena u regiji kao direktnom posljedicom ranijih procesa nego da nam pomogne pojasniti različite faze u razvoju regije. 

S jedne strane, tradicija iseljavanja u bivšoj Jugoslaviji ima duboke korijene koji sežu još u drugu polovicu 19. stoljeća, osobito na području gdje su vladali Habsurgovci. Također, Jugoslavija ima iskustvo emigracije u šezdesetima kada je bila jedina od svih socijalističkih zemalja koja je legalizirala iseljavanje radnika. 

S druge strane, ne bi bilo točno reći da se radi o konstantnom iseljavanju tijekom tri zadnje dekade. Točnije, odlazak iz regije odvijao se u odvojenim fazama. Prijelomni trenutak u kronologiji je 2009. – 2010. godina kada Europska unija dopušta građanima zapadnog Balkana, osim onima sa Kosova, putovanje u šengensku zonu bez vize. Nakon toga započinje nova faza iseljavanja iz bivše Jugoslavije prema zapadnoj Europi (osobito Njemačkoj), posebno posljednjih nekoliko godina. Posljedica je to niza faktora, uključujući utjecaj ekonomske krize i otvaranje njemačkog tržišta rada za radnike sa zapadnog Balkana. I dok u gradovima raste broj autobusnih linija prema zapadnoj Europi, opada broj upisanih u školama i na fakultetima, a raste i broj online posrednika za preseljenje radnika u inozemstvo. 

I dok se slučaj bivše Jugoslavije posebno ističe , iseljavanje pogađa i veliki dio istočne Europe i nešto manje mediteranskih zemalja – simbola rastućih regionalnih nejednakosti diljem kontinenta. Prema Guardianovom izvještaju , od 2007. do 2018. godine većinu je jugoistočnih europskih zemalja zadesilo opadanje stanovništva. Ako se pogleda u budućnost situacija je još alarmantnija, BIRN-ove demografske projekcije za 2050. godinu pretpostavljaju neveseo scenarij sa vrhuncem demografskog pada od 29 posto u Bosni i Hercegovini, dok će ostale zemlje u regiji, osim Slovenije, imati veliki odljev stanovništva. Ipak, procjene o iseljavanju nisu savršene jer se uglavnom temelje na prijavi prebivališta što mnogi ne prijavljuju, posebno kad se radi o sezonskim poslovima. Također ne postoje komparativna istraživanja pa trenutno nije moguće usporediti trenutne podatke za svaku zemlju i često postoje odstupanja među izvorima što znači da im treba pristupiti oprezno.

Bivša Jugoslavija suočava se sa iseljavanjem

Jednu od zemalja koju je zahvatio val emigracije je Srbija, najnaseljenija zemlja regije sa više od sedam milijuna stanovnika. Prema istraživanju Instituta za razvoj i inovacije, koje je podržala zaklada Westminster, otprilike 49 tisuća ljudi koji se isele svake godine, i to uglavnom mladi i obrazovani, predstavlja gubitak od dvije milijarde eura godišnje . Prema drugim izvorima 70 posto mladih Srba bi se rado odselilo, bilo zbog želje za boljom zaradom ili zbog pesimističnih prognoza za budućnost u njihovoj zemlji. Vlada je nedavno oformila tim koji bi se trebao suprostaviti ovom trendu, u kojem je okupila ljude iz politike i znanosti. Međutim, rezultati tih napora tek trebaju doći do nekog značajnijeg napretka .

Bosna i Hercegovina je čini se u još goroj situaciji iako nema službenih statistika (za koje vlast tvrdi da postoje). Prema procjenama Unije za održivi povratak i integracije u Bosni i Hercegovini, iz zemlje je u zadnjih pet godina otišlo 173.011 ljudi, a 73.468 Bošnjaka se odreklo državljanstva. Međutim prema nekim izračunima , broj ljudi koji su napustili zemlju posljednjih godina bliže je polovici milijuna. Broj stanovnika koji je prema popisu stanovništva iz 1991. godine (prije rata) iznosio 4.372.000 opao je na 3,5 milijuna prema popisu iz 2013. godine. Službene brojke ipak ne otkrivaju zabrinjavajuću stanje . Prema drugim podacima gotovo pola stanovnika rođenih u Bosni i Hercegovini tamo više ne živi. Ova je dopopulacija dovela do paradoksalnog obrata – u Unsko-sanskom kantonu primjerice zatočeno je na tisuće izbjeglica na granici s Europom, dok vlast ne može pronaći dovoljno lokalnih radnika za tvornicu gdje nedostaje radne snage.

Čini se da iseljavanje pogađa i Crnu Goru gdje je, prema popisu iz 2011. godine, malo više od 620.000 stanovnika. U nedostatku službenih podataka udruga KOD procjenjuje da je 150.000 pojedinaca napustilo zemlju između 1991. i 2002. godine. Taj je trend osobito snažno utjecao na brdovitu sjevernu regiju . U nekim je slučajevima riječ o dugoročnom iseljavanju, a u drugom o odlasku zbog sezonskog posla, u obližnju Hrvatsku gdje su plaće veće. U isto vrijeme 2019. godine, Crna Gora se suočila sa nedostatkom radne snage u turizmu . Iseljavanje prema Sjevernoj Makedoniji , zemlji s malo više od dva milijuna stanovnika, također je, čini se, postala redovna pojava. U svakom slučaju, u Njemačku je otišla većina iseljenika dok joj susjedne zemlje (Austrija, Švicarska ili Italija) ne igraju neku važnu ulogu. 

Nije teško zaključiti što građane tjera iz regije: nezaposlenost, niske plaće, ne postojanje radnih mjesta u perspektivi, raširena korupcija i niska kvaliteta institucija. Ukidanje viza između 2009. i 2010. dovelo je do porasta tražitelja azila , posebno za Njemačku. Ipak takvi su odbijeni jer se zapadni Balkan smatra „sigurnim“. Ovaj je fenomen osobito vidiljiv među pojedinim skupinama, kao što je veliko i marginalizirano romsko stanovništvo. 

Slučaj Kosova i nepostojanja liberalizacije viza

Od 2010. godine Kosovo je jedina zemlja bivše Jugoslavije čiji građani još uvijek trebaju vizu za putovanje u Europsku uniju. Takva ozbiljna prepreka za putovanje te niz drugih faktora u regiji pomaže u zadržavanju legalne i druge emigracije.

Zbog toga ovu zemlju sa najnižom prosječnom dobi u regiji (29) još uvijek zaobilazi opći demografski pad. Prema istraživanju Depopulation HotSpots-a , sa sadašnjih otprilike dva milijuna stanovnika past će za 11 posto do 2050. godine. Taj se trend može objansiti nizom faktora od kojih je kontinuirano iseljavanje najvažniji. 

Prema Guardianu , Kosovo je izgubilo 15,4 posto svog stanovništva između 2007. i 2018. godine što je najveći pad u Europi. Ipak pitanje je koliko su vjerodostojne te procjene. Ne baš, sudeći po mišljenju brojnih stručnjaka sa Kosova i drugdje. Vjerodostojna brojka opadanja stanovništva na Kosovu od 1991. godine (da ne spominjemo 2007.) je 4,3 posto. U slučaju Kosova moguća je greška jer nemaju nikakve relevantne brojke prije popisa stanovništva iz 2011. godine. Povrh toga, brojke su često povezane s političkom propagandom: dok brojna kosovarska dijaspora zadržava vrlo blisku vezu sa domovinom, pa često ne mijenja prebivališe, odlazak Srba sa Kosova često se iz političkih razloga spominje u Beogradu.

I dok se do vjerojatnih brojki ne može jednostavno, ostaje problem koji se krije iza njih: Kosovari, osobito mladi, silno žele napustiti zemlju. Omiljena meta za legalni odlazak u posljednje je vrijeme Hrvatska. Hrvatsko veleposlanstvo u Prištini zabilježilo je od 1. siječnja do 15. travnja 2019. ukupno 2.414 zahtjeva za vizu. U istom periodu 2018. bilo ih je 1.155, a 2017. godine 901: riječ je o kontinuiranom trendu rasta što mogu potvrditi i svakodnevni redovi pred hrvatskim veleposlanstvom u kosovskom glavnom gradu.

Prema studiji Europskog instituta za politiku Kosova napravljenoj u travnju 2019. godine, u periodu između 2008. i 2018. godine ukupno je 203.330 građana Kosova napustilo zemlju i zatražilo azil u Europskoj uniji. 

Pravi masovni egzodus dogodio se 2014. i 2015. godine kada je na stotine Kosovara odlazilo svaki dan, uglavnom autobusima u Beograd, prije prelaska u Mađarsku na putu za druge EU zemlje. Do veljače 2015. bilo je skoro 1.400 Kosovara na granici između Srbije i Mađarske dok se u prvim mjesecima 2015. godine 42.000 Kosovara prijavilo za azil u EU. 

U 2015. godini bilo je 122.657 kosovskih migranata u Europi, legalnih i drugih. U 2018. brojka od 9.175 pokazala je kako su se nakon perioda „otvorenih granica“ , ljudi koji žele napustiti zemlju okrenuli legalnim načinima odlaska poput privremenih viza, zbog posla i studija. 

Prema podacima europske agencije za statistiku Eurostata , najveći broj Kosovara dobio je prebivalište u Njemačkoj (47 posto), zatim u Italiji (12 posto), Francuskoj i Austriji (oko devet posto u svakoj) i Sloveniji (oko sedam posto). U 2016. više od 21.000 Kosovara dobio je zakonsko prebivalište u EU zemljama. Podaci o ilegalnoj emigraciji kažu da je 141.330 građana Kosova prijavljeno zbog ilegalnog ulaska u EU. Ove brojke, kako stoji u izvješću, ne odnose se na legalne migrante poput onih koji prebivalište imaju zbog radne dozvole.

„Petina stanovništva Kosova pokušala je ilegalno napustiti Kosovo“, tvrdi Taulant Kryeziu, jedan od osnivača i programski direktor Europskog instituta za politiku Kosova. Ipak statistike instituta pokazuju da se između 2016. i 2018. godine ilegalno iseljavanje značajno smanjilo u korist legalnoj migraciji, a glavno odredište za Kosovare je i dalje Njemačka sa 38.000 zatraženih viza u 2018. godini od kojih je 13.000 za dugotrajan boravak. 

Zašto mladi odlaze?Mnogo je razloga, ali glavni je posao. Kosovo prema službenim podacima ima stopu nezaposlenosti od 31.4 posto, a stopa nezaposlenosti među mladima je 57.3 posto. Osim što nema posla, plaće su među najnižima u Europi. 

Iako su se političari u zemlji trudili da za vrijeme ozbiljne političke krize ograniče odlazak, percepcija vrlo niske vladavine prava i visoka stopa korupcije u tome ne pomaže. (Transparency International postavio je Kosovo na 98 od 180 mjesta na ljestvici najkorumpiranijjih zemalja na svijetu). Niti ohrabruje one što su se iselili da se vrate.

Prema izvještaju UNHCR-a stotine tisuća iseljenih sa Kosova, ukupno 3.236 Srba i 576 Roma izrazilo je želju za povratkom na Kosovo nakon rata 1999. godine. 2005. godine Kosovo je postavilo ministra za zajednicu i povratak, koji je pokušao potaknuti ljude da ostanu u zemlji ili da se vrate, ali su rezultati očito nikakvi. 

The Westbalkanregelung

Na karti balkanskog poluotoka postoje različiti tokovi migracija, onih koji odlaze, ali i onih koji dolaze, od 2015. od kada raste broj izbjeglica zbog takozvane „balkanske rute“. Godina 2015. je također ključna jer je tada Njemačka usvojila posebnu uredbu – Westbalkanregelung (Uredbu o Zapadnom Balkanu). Ona je omogućavala svim građanima zapadnog Balkana sa ugovorom o radu dobivanje radne dozvole bez ikakvih posebnih uvjeta vezanih za kvalifikacije ili poznavanje njemačkog jezika. 

Ta uredba, koja se odnosi na Srbiju, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Sjevernu Makedoniju, Kosovo i Albaniju pomogla je da se otvori legalni način za iseljenike koji su se do tad oslanjali na proces dobivanja azila. Trenutno 25 posto stranih radnika na njemačkom tržištu rada dolazi sa zapadnog Balkana. Ti radnici su uglavnom zaposleni u građevini i ugostiteljstvu. Uredba o zapadnom Balkanu bit će na snazi do 2020., a još uvijek je nejasno kakva joj je sudbina nakon toga. „U prošlosti su dolazili tražitelji azila, sada su to građevinski radnici.“, kaže trijumfalni naslov u Die Welt-u . Ipak nije jasno što će biti s tim radnicima, ako im se ne obnove ugovori s obzirom da samo pet posto ima trajno prebivalište. 

U svakom slučaju čini se da će Njemačka ostati privlačna destinacija u budućnosti. Kao što je bilo u šezdesetim kada su Jugoslaveni punili vlakove za zapadnu Njemačku, tema emigracije ukorijenjena je u lokalnu popularnu kulturu.

“I can no longer wait, take me to the United States. Take me to the Golden Gate, I will assimilate”, pjeva s gorkom ironijom bosanska grupa Dubioza Kolektiv. Odljev mozgova pozadina je srpske serije „Jutro će promeniti sve“ o dvojbama tridesetogodišnjih protagonista. Postoje i dokumentarci o toj temi poput filma Nestajanje Davora Obrdalja koji opisuje bijeg troje mladih iz Sarajeva gdje sve ovisi o političkoj pripadnosti. O emigraciji, čini se, svi govore osim političara koji za sad čekaju skrštenih ruku.